Pandemija je zaustavila proces transplantacije organa u Republici Srpskoj, a posljednja je urađena prije tri godine. Dok čekaju da se stvari pokrenu s mrtve tačke, pacijenti kojima je transplantacija neophodna odlaze u inostranstvo, a najveći broj njih u Bjelorusiju.

„Mislim da je transplantirano šest pacijenata od početka ove godine u Minsku. To nije malo, s obzirom na to da je na dijalizi uglavnom starija populacija. Imate ljude koji imaju donore i oni idu u Istanbul, u Tursku“, priča Aleksandar Radun, predsjednik udruženja dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika Republike Srpske.

Radun ističe da je veliki problem to što se u Srpskoj ne rade kadaverične transplantacije, odnosno presađivanje organa s preminule na živu osobu. U Univerzitetskom kliničkom centru su nam potvrdili da rade samo živodonorske transplantacije:

"Transplantacije se ne izvode kod životno ugroženih pacijenata već kod onih koji su stabilnog zdravstvenog stanja i ispunjavaju određene kriterijume za transplantaciju. Mali broj transplantacija se vrši zbog kompleksnosti pripreme pacijenta za transplantaciju, te neophodnog multidisciplinarnog pristupa u liječenju, kao i koordinacije brojnih grana medicine koje su uključene u sam proces transplantacije."

Ono što je dobro jeste da Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske u potpunosti snosi troškove transplantacije.

"To je olakšalo ljudima da se spase dijalize. Dijaliza je loša stvar. To je generalno smrt. To beskonačno dugo traje, godinama”, ističe Radun.

U UKC-u kažu da su za deset godina uspješno uradili 33 transplantacije bubrega. Iz Udruženja koje predstavlja pacijente oboljele od bubrežnih bolesti poručuju da bi uvođenje kadaverične transplantacije mnogima spasilo život.