Na prvi pogled vidljivi su mnogi propusti, da je sve urađeno na brzinu, da su završni radovi lošeg kvaliteta, da su ugrađeni jefitini materijali, i da nema nikakvog govora da cijena radova jednog otvorenog teniskog terena iznosi nevjerovatnih 55 miliona maraka.

Dodik je rekao da je Vlada uložila 34 a grad Banjaluka 11 miliona, da bi ubrzo od njegovog prijatelja i saradnika Draška Stanivukovića stigla ispravka da je grad uložio 17 miliona, te Elektroprivreda Republike Srpske „donirala“ još 2 miliona, pa je ukupan zbir izašao na preko 55 miliona maraka narodnog javnog novca, a bilo je planirano da sve košta 15 miliona.

Zanimljivo da će nakon sklapanja montažnih tribina ostati svega oko 1650 stolica na sjedanje, a nema naznaka da se „multifunkcionalna“ dvorana bez krova, kako su je nazvali, koristi u neke druge svrhe.

Posebna priča i zloupotrebe čestitog neimara Saše Trivića, glavnog građevinskog operativca koji je između ostalih, takođe dobro omedio prste i nabacio poslić postavljanja liftova svojoj firmi Tri-best, o čemu ću detaljnije pisati sutra.