Davne 1953. držali su se za ruku isto kao i sad. Istim tim rukama vode jedno drugo kroz život, zajednički život koji traje sedam decenija.

Sedamdeset godina je prošlo kako Radmila i Momčilo nisu mogli da odole šarmu jedno drugoga. Od tada ljubavlju i razumijevanjem ispisuju roman života i rješavaju probleme koje im svakodnevica nemilosrdno baca na put.

“Ona je jedno vrijeme radila u svom mjestu, ja u drugom, dogovorili smo se da se vjenčamo, otišli smo u mjesni ured sa kumom i završili posaao za sat vremena. I taj sat vremena traje i danas i u braku je osnovno da razumijemo jedno drugo, to je broj jedan”, rekao je za BN TV Momčilo.

Imaju dvoje djece, četvoro unučadi i devetoro praunučadi. I sada žive skladno, a za uspješan zajednički život kažu, potrebno je, osim ljubavi i požrtvovanja, ogroman rad, red i disciplina.

“Kad sam već ušao u brak treba taj brak i da se održi, tu je i porodica, neke stvari moraju i da se progutaju, ne može se ništa rješavati silom, dogovor je broj jedan, da se dogovorimo kako, zašto, gdje i koliko”, priča Momčilo.

Supružnici Krasavac su čitav svoj radni vijek posvetili školstvu. Radojka je bila učiteljica, a Momčilo profesor.

“Sada je obrazovanje drugačije, prije smo više pažnje posvećivali nauci”, kaže Radmila koja je vidno lošijeg zdravstvenog stanja.

Momčilo dodaje da je vaspitanje u njihovo doba bilo mnogo drugačije.

“Učenik nije smio poslije osam sati uveče da bude napolju. Više se poštovalo i kada uporedim ono vrijeme sa ovim - mi smo prema njima bili zlikovci koliko smo tražili.”

Momčilo je rođen u u Srbiji, a po direktivi je od 1947. službovao u BiH, prvo u Gračanici, Šekovićima, a kasnije u Učiteljskoj školi u Bijeljini. Udarnički je radio na obnovi porušene zemlje, na pruzi Šamac-Sarajevo, tunelu Vranduk, izgradnji auto-puta Bratstva i jedinstva, Novog Beograda...

Momčilo je dobitnik više priznanja, plaketa i zahvalnica, među njima i Ordena rada. Upravo je zajednički rad i trud ove supružnike zbližio toliko, kako kažu, da su bili tandem snova.

“U ono vrijeme radilo se prije i poslije podne i kad dođemo kući da li ima ručka ili nema i da shvatimo da je takva situacija, a ne zašto nema, zašto ovo zašto ono. Ja sam obično išao u nabavku, a ona je pripremala ručak ili večeru”, priča Momčilo, a baka Radojka dodaje:

“Kad završim sa poslom u školi radila sam kod kuće. Noću sam heklala”.

I ako gaze desetu deceniju života, Krasavci su još uvijek na nogama. A ono što nas je posebno iznenadilo jeste bašta. Bašta koju 95-godišnji Momčilo sam uzgaja. I ponosi se plodovima svog rada.

“Važno je da se čovjek nikada ne predaje, ni u poslu, ni u bolesti”, saglasni su ovi supružnici navodeći da je to recept za dug život. Ističu da čovjek treba biti zadovoljan onim što ima, a da “ti oči nisu gladne za tuđim”, navodi čika Momčilo.