Seoska škola u Crnjelovu nekada je godišnje izvodila i do hiljadu đaka. Ove godine upisano je 26 prvaka.
“Nastavne 1963. odnosno 1964. godine bilo je oko 935 učenika što je ako uporedimo sa ovom školskom godinom gdje imamo 200 učenika drastično manje.”, kaže za BN direktor OŠ 'Sveti Sava' u Crnjelovu Dragana Perić Kokanović.
Učitelj Dragan Maksimović, koji je cio radni vijek proveo u ovoj školi navodi da je najviše đaka bilo sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je u školi bilo 1.130 učenika raspoređenih u pet paralelnih odjeljenja.
Zato djeca porijekom iz Crnjelova pune odjeljenja u austrijskom gradu Tulinu. Krajnje zabrinjavajući podatak koji svjedoči o broju porodica koje su napustile ovo selo.
'Crnjelovo je važilo u prošlom nekom vremenu kao sinonim jednog jakog društva, stabilnog društva. Najveće selo u Bosni i Hercegovini koje je odisalo i ljudima i životom i radom. To se najbolje može vidjeti kada u jeku sezone, ovim putem pored hrama rijetko možete vidjeti da prođe neki traktor ili kamion', rekao je u izjavi za BN sveštenik iz Donjeg Crnjelova Slobodan Mićić.
Raseljavanje je posljedica nebrige vlasti za hranioce svih nas, poljoprivrednike koji su u Crnjelovu nekada godišnje proizvodili više od 600 vagona paprike, kupusa, lubenice, pa je svaka kuća imala po jedan “tamić”, kojim se povrće prevozilo širom regiona.
'Sve kuće uglavnom koje su se bavile poljoprivredom, povrtlarstvom od 1983. 1984. tad je bilo maksimalan broj kamiona, tada su u Sloveniji dvije godine radili kamione samo za Crnjelovo', priča nam Nenad Nikolić iz Gornjeg Crnjelova.
Danas se rijetki 'tamići' kreću crnjelovačkim putevima. Stari umiru, a mladi odoše u grad, a sve je više onih koji odlaze dalje, u inostranstvo, jer se od poljoprivrede više ne može živjeti, pričaju nam ovi vrijedni domaćini.
Poljoprivrednik iz Donjeg Crnjelova Mladen Mitrović kaže da je problem radna snaga. 'Vjerujte da u plastenik više neće niko. Zadnja generacija koja se bavi proizvodnjom hrane, konkretno povrća, paprika, paradajz, krastavac, lubenica, dinja, znači zadnja generacija ta moja.'
Samo se rijetki koji su otišli iz sela, vraćaju u rodno mjesto. Tako se nakon zarađene penzije u Minhenu Nada Đukić vratila nazad u Donje Crnjelovo.
Nada kaže da bi bilo najbolje da se ovdje naprave neke fabrike. 'Lijepo bi bilo kada bi se ovdje otvarale fabrike da se ovdje zapošljavaju da ne idu iz svoje države iz svoje zemlje.'
A dok selo gori, vlast se češlja.
Učitelj Dragan Maksimović ističe da bi bilo mnogo bolje da se mladi mogu zaposliti i kada bi se zapošljavali u svom gradu mnogi bi ostajali u svome selu.
Možda će se i oni prvačići iz Tulina nekada vratiti u zavičaj, ali tek nakon vijeka provredenog u inostranstvu. A do tada u najbogatijem selu sa najboljom zemljom, maltene kuća do kuće se gasi.
Dok su se sela na istoku Republika Srpske odavno ugasila. Preozbiljna tema u koju moramo da se uključimo, od svake kuće, od svake porodice pa do vrha države, jer ovako nećemo stići nigdje, poručili su ugledni domaćini iz nekada najvećeg sela u Bosni i Hercegovini.
